Psihoterapija kroz oči jednog klijenta

Odluka o odlasku na individualnu psihoterapiju jedna je od najsmislenijih koje sam donijela. No odlazak na psihoterapiju samo je početak priče. Rast i razvoj nije linearan. Nije da je svaki put sve bolje ili da se čini da smo bliže cilju.

Put nije uvijek predvidljivo jasan, ponekad ne znamo koja je točno sljedeća stanica. Generalno znamo kamo idemo i na koja mjesta želimo stići, ali ponekad se i vraćamo dio puta natrag da ga pogledamo drugim očima. Nekad je ispred zavoj, nekad semafor na kojem duže traje crveno. Nekad nam se čini da ne radimo ništa, da uopće ne napredujemo. A opet, smisao svake seanse se gotovo uvijek pojavi, samo često to bude s odgodom.

Psihoterapija je proces. Nije priručnik s uputama koje slijedimo pa nam se dogodi promjena. Puno je bliža prirodnim procesima kao što su sadnja i rast biljke. Ovisi o vrsti tla, kako njegujemo biljku, dajemo li joj dovoljno (ili previše) svjetla, dohranjujemo li ju, štitimo od nametnika (i radimo li to prirodnim sredstvima ili otrovima)…i ono što je sigurno je da je za rast i razvoj potrebno vrijeme.

Kroz vrijeme se, i tijekom i između psihoterapijskih seansi, „slažu kockice“. Naš mozak (i cijelo naše biće) svjesno i nesvjesno procesiraju informacije i iskustva. Uvidi, a kasnije i pokretanje promjene dešava se kontinuirano. Psihoterapeut je u tom procesu podrška klijentu, potiče ga na rast i razvoj i dostizanje dogovorenog cilja terapije. Bez tjeranja, bez osuđivanja, strpljivo prateći moj tempo. Prisutno, kao pouzdani svjedok moje osobne promjene i toplo kao sretni roditelj koji šalje svoje odraslo dijete u svijet.