test 1 23 kasnije

Kamo nam pokazuje naš životni kompas? Jesmo li usmjereni na to da uvijek vidimo što može krenuti krivo? Nije li tako najbolje? Paaa...ne.

Naš doživljaj svijeta uvjetovan je obrascima ponašanja, uvjerenjima i osjećajima koje smo usvojili kroz odrastanje. Ako su naše razvojne potrebe bile adekvatno zadovoljene, na svijet ćemo gledati kao na mjesto u kojem možemo na siguran način ostvariti svoje potencijale i bliske međuljudske odnose. Ako nemamo dobru bazu, razvit ćemo nefunkcionalne obrasce razmišljanja i ponašanja.

U previše toga vidjet ćemo opasnost. "Život je pun opasnosti. Ako ne pazim ja na njih, tko će?" Možda u ovome prepoznajete sebe ili nekog svog. Prema Positive intelligence sustavu, radi se o saboteru (našem unutarnjem mehanizmu kojim se dovodimo u nefunkcionalna ponašanja) koji se se zove HyperVigilant. U nekom slobodnom prijevodu to bi bila pretjerana opreznost.

Osjetljivost na potencijalne prijetnje izvana je korisna u adekvatnoj mjeri. Da naši preci nisu bili oprezni, završili bi u raljama tigra.

Ipak, osluškivanje apsolutno svakog zvuka na kraju odvlači pažnju od bitnog. Muka je i za osobu koja pretjerano brine jer troši ogromnu količinu životne energije. Osoba koja pretjerano brine da nešto ne krene krivo na kraju gubi i kredibilitet (kao u bajci o vuku), a okolina ju sve više izbjegava. Nije lako biti pored nekoga tko stalno očekuje da će nešto krenuti krivo i da će drugi sigurno nešto zabrljati.

To se može promijeniti. Psihoterapija vam može pomoći da osvijestite svoje obrasce ponašanja, da razumijete odakle dolaze i podržati vas na putu osobne promjene. Vidjeti vedru stranu svijeta ne znači cijelo vrijeme biti radostan ili ne biti oprezan. Znači vjerovati u svoje kapacitete i mogućnosti da živimo život kakav želimo, znači vidjeti prilike da budemo ono što jesmo i znači imati ono povjerenje u druge koje nam treba da bismo s njima ostvarili bliskost koja čini život potpunim.

Odluka o odlasku na individualnu psihoterapiju jedna je od najsmislenijih koje sam donijela. No odlazak na psihoterapiju samo je početak priče. Rast i razvoj nije linearan. Nije da je svaki put sve bolje ili da se čini da smo bliže cilju.

Put nije uvijek predvidljivo jasan, ponekad ne znamo koja je točno sljedeća stanica. Generalno znamo kamo idemo i na koja mjesta želimo stići, ali ponekad se i vraćamo dio puta natrag da ga pogledamo drugim očima. Nekad je ispred zavoj, nekad semafor na kojem duže traje crveno. Nekad nam se čini da ne radimo ništa, da uopće ne napredujemo. A opet, smisao svake seanse se gotovo uvijek pojavi, samo često to bude s odgodom.

Psihoterapija je proces. Nije priručnik s uputama koje slijedimo pa nam se dogodi promjena. Puno je bliža prirodnim procesima kao što su sadnja i rast biljke. Ovisi o vrsti tla, kako njegujemo biljku, dajemo li joj dovoljno (ili previše) svjetla, dohranjujemo li ju, štitimo od nametnika (i radimo li to prirodnim sredstvima ili otrovima)…i ono što je sigurno je da je za rast i razvoj potrebno vrijeme.

Kroz vrijeme se, i tijekom i između psihoterapijskih seansi, „slažu kockice“. Naš mozak (i cijelo naše biće) svjesno i nesvjesno procesiraju informacije i iskustva. Uvidi, a kasnije i pokretanje promjene dešava se kontinuirano. Psihoterapeut je u tom procesu podrška klijentu, potiče ga na rast i razvoj i dostizanje dogovorenog cilja terapije. Bez tjeranja, bez osuđivanja, strpljivo prateći moj tempo. Prisutno, kao pouzdani svjedok moje osobne promjene i toplo kao sretni roditelj koji šalje svoje odraslo dijete u svijet.